Ohrabreni među ostalim time što narod nije nigdje na represalije odgovarao silom, kenuli su žandari 9. studenog ujutro i u Pribislavec. Bilo ih je neobično mnogo;zabilježeno je 80-100 oružnika,a pamti se da ih selo nigdar ni tulko vidlo.
Pod vodstvom nekog oficira ali pod stvarnom komandom žandarskog stražmeštra Kumi Jozsefa vodili su i trinaestoricu zatvorenika,a da nije poznato je li održano bilo kakvo pa makar i samo formalno suđenje pred redovitim ili izvanrednim prijekim sudom.
Opkolivši selo sa svih strana stjerali su sve ljude iz kuća na gmajnu,seoski pašnjak ispred škole. Tu su ih poredali oko vezanih zatvorenika i okružili kordonom žandara s običnim puškama i strojnim puškama uperenim u njihova leđa.
Potom su bez mnogo okolišanja započeli sa egzekucijom grubo psujući,gurajući i udarajući nesretnike rukama i nogama. Na dudovo stablo(današnja trafostanica preko stare škole) obješeni su Tomo Bednjač, Franjo Sabol i Đuro Leček. Kod ovog posljednjeg grana se svinula toliko da je nogama dodirivao zemlju,pa je nakon vješanja ubijen zapravo s tri hica u glavu. Zatim su strijeljani Franjo Varga, Tomo Novak, Matija Karro, Franjo Bednjač i brat mu Andrija. Svi su oni strijeljani jedan po jedan u glavu,tako da su svi morali gledati i nitko nije znao tko je sljedeći na redu.
Poslije ove osmorice pobijenih jedan čovjek u uniformi potražio je mežu okupljenim svijetom 36-godišnju majku troje djece Tereziju Vrbanec rođenu Borović,uhvato je za ruku i poveo prema dudovima. Tek je tu shvatila što to znaći,pa je počela zapomagati i zvati u pomoć,međutim uzalud.Svezane su joj ruke i obješena je na granu na kojoj je već visio Franjo Sabol.
Konačno je potražena i deseta žrtva toga dana. Bila je to 31-godišnja Veronika Zorčec rođena Sabol. Ona je s djetetom na rukama stajala među ostalim ljudima,kad je k njoj prišao čovjek u uniformi. On joj je bez riječi uzeo dijete iz naručja i pružio ga prvoj ženi do nje,a nju izveo iz naroda i postavio pred dvojicu žandara koji su ju ustrijelili.
U krugu usred ljudi gdje su ležali postrijeljani ili visjeli obješeni počelo je zatim batinjanje.Od dovedenih iz zatvora privodili su na stolicu jednog po jednoga Ivana Bence,Đuru Novaka,Đuru Sabola i Pavla Frasa.Tukli su ih žandari batinama,ali i drugim sličnim predmetima. Udarce nije nitko brojio-spominje se kojih osam do deset pa i više-,ali svi koji su ih dobili jedva su se udaljili s tog mjesta. Samo jedan od ranije uhapšenih,Franjo Tkalčec,bio je pušten a da tu nije bio batinan.
O svemu tome nije pisan nikakav zapisnik ili sličan dokument. Nitko se i ne sjeća nikakvih papira,osim onoga popisa prema kojem je potražena Verona Zorčec.
Sve se to događalo oko 11 sati prijepodne. Žandari su zapovijedili da se mrtvi ne smiju dirati tri dana,a tek se onda mogu pokopati ali smo na mrciništu. Potom su otvorili krug oko naroda i pustili ga da se raziđe kućama,a oni su se vratili u Čakovec. Narod je ipak pokopao mrtve već nakon dva dana,ali zaista,prema naređenju,na seoskom mrciništu bez ikakvih obreda i bez lijesova. Niti kasnije nisu ekshumirani i prenijeti na groblje niti je njihov zajednički grob bilo čime označen.”
U spomen na taj događaj postavljena jespomen ploča sa imenima ubijenih koja jeprvotno stajala na pročelju zgrade stare škole,ali je kasnije preseljena i postavljena na spomen obilježju u centru sela.
Izvor: Vladimir Kapun,Međimurje 1918 godine
Izvori informacija
– Josip Bedeković Natale solum, 1752 god.
– Josip Črep,Feštetići posljednji grofovi Međimurja
– Vladimir Kalšan Pribislavec 1367-2005
– Vladimir Kapun Međimurje 1918
Informacije prikupio i uredio:
– Saša Rakić
