Krvavi studeni 1918

Pribislavec je nekad bio selo kao i sva druga u Međimurju. U njemu je od davnine bio veleposjednički marof sa svim gospodarskim objektima. Sredinom devetnaestog stoljeća u njemu je grof Feštetić podigao veliki dvorac.današnji Kaštel,i preselio se ovamo kad je u čakovečkoj tvrđi uredio i otvorio tvornicu šećera. Iako je uprava Feštetićeva veleposjeda i dalje bila u Čakovcu,Pribislavec je tako postao sjedište vlastelinstva koje je obuhvaćalo više od 26.000 jutara najbolje zemlje u Međimurju.Dvorac je bio raskošno uređen,bogato ukrašen i ispunjen različitim dragocjenostima. To je mjestu davalo poseban značaj i privuklo ovamo različite službenike vlastelinstva,trgovce i  krčmare,koji su u takvim okolnostima našli ovdje svoj zlatni rudnik.

Revolucionarno nastrojeni ljudi znali su sve to i pravo je čudo što se prvi počeci narodnog pokreta nisu zbili upravo ovdje.Ovamo su počeli revolucionari dolaziti najranije tek u nedjelju 3.studenog popodne(prema usmenim izjavama je to taj dan ali postoje i pisani zapisi da se to dogodilo tek u ponedjeljak 4. Studenog  od 17 sati do sutradan ujutro oko 8 sati).

Bilo ih je “nepoznatih” iz drugih mjesta,ali ni domaći nisu izostajali. Znalo se da je među njima bilo ljudi iz Belice a govori se i za one iz drugih mjesta,što je teško protumačiti samo slučajem. Kao po dogovoru skupljali su se u krčmi Recsai Józsefa i kad je trebalo platiti podosta pića,jednostavno su navalili u podrum,izgurali bačve na dvorišta i otvorili ih,a potom krčmaru odnijeli sve osim komada namještaja koje je bilo teško uzeti pod ruku.

Isto tako je prošao i mjesni trgovac Leitner Adolf. Odnijeta mu je sva roba iz prodavaonice i magazina. Kad se vidjelo da on nije bio takav siromah kakav se činio i da kod njega ima robe za koju je već mjesecima tvrdio da je odavno ni sam nije vidio,ljudi su ušli u njegov stan pa mu odnijeli sve. Razbili su mu i kasu,ali u njoj nije bilo bog zna kaj penez. Ljudi su to shvatili kao da je na vrijeme sakrio novac pa su se još više razbijesnili. Sljedeći je na red došao Neuefeld koji je također ostao bez svoje pokretne imovine.

Poslije toga ljudi nisu više uopće razmišljali što dalje.Grofovski Kaštel je svojim položajem iznad sela upravo izazivao ljude “nabrušene” na sve što je bilo gospodsko. Masa je jednostavno krenula uzbrdo i prisilila domara da otvori dvorac. Što je sve tom prilikom uništeno i odnijeto,vjerojatno se nikad više neće točno znati i saznati. Sigurno je da je šteta bila ogromna i da nema smisla izračunavati u novčanim ekvivalentima jer osim predmeta svakodnevne upotrebe radilo se i o brojnim predmetima visoke umjetničke,pa i unikatne vrijednosti. Svakako nisu pošteđeni ni gospodarski objekti na tom velikom gospodarstvu.Ne samo smočnica nego i žitnica,staje,koci,peradarnici i ostalo došlo je pod udar narodnoj masi i gotovo sasvim ispražnjeno.

Nema sumnje da je mnogo toga uništeno ili odnijeto. Čini se ipak da narod nije samo slijepo udarao po svemu što mu je došlo pod ruke. Osoblje zaposleno u dvorcu i na vlastelinstvu dobrim je dijelom uplašeno pobjeglo,ali ne svi;neki su ostali i,što je opet značajno,njih nitko nije dirao,a izgleda da ni u njihove stanove ili prostorije nije ulazilo. Očito je akcija bila usmjerena baš samo na veleposjedništvo,a ne i na ono što je pripadalo sirotinji takvoj kakvi su bili seljaci.

S druge strane za svoju imovinu uplašili su se i boljši gazde u selu. Zašto,nije baš sasvim jasno.Neki od njih i sami su sudjelovali u razvlačenju grofovske imovine,nerijetko jednako kao i u drugim mjestima;siromah je nosio na leđima,a bogat je vozio na kolima. Je li netko sad njima nešto zaprijetio,ili je to bilo ono što narod kaže v strahu su velike oči,ne može se reći. Zna se da je grupa tih ljudi sljedećeg dana otišla u Čakovec tražiti zaštitu. Tada je u stvari već sve završilo i narod se vratio svojim kućama,samo je tu i tamo netko još obilazio oko Kaštela-vjerojatno više iz znatiželje nego s nekom ozbiljnijom namjerom. Za to, naime, više nije bilo pravoga razloga jer su prostorije bile gotovo sasvim prazne i puste.

U Pribislavec je došla grupa ljudi iz Belice koja se pridružila onima koji su napali dvorac grofa Feštetića,a nije isključeno da su upravo oni bili među neposrednim inicijatorima tog napada. U svakom slučaju nešto stvari iz pribislavskog Kaštela donijeto je i u Belicu.Usmenom predajom se navodi i jedna situacija gdje se jedan mladi čovjek dovezao iz Pribislavca kući na grofovskoj kočiji i na dvorištu se javio majci: ”Mama viš, grofa si rodila!”. Kasnije kad je vidio da dolaze žandari u selo,onaj koji se dovezao iz Pribislavca kak grof na njegovim kolima pobjegao je u šumu,tamo ostavio kola i konje,otišao bez traga i vratio se tek kad više nije bilo opasnosti.

Kako sam i prethodno napomenuo bojeći se za svoju imovinu,grupa imućnijih seljaka otišla je nakon burne noći u Čakovec da od kotarskog predstojnika ili velikog suca dr. Huszar Pala zatrži za sebe zaštitu. Razumije se da su pritom morali detaljno opisati sve ono što se u Pribislavcu događalo i što ih je potaklo na takav korak. Nije isključeno da su pritom spominjali nečija imena.

Reagiranje žandara je bilo veoma brzo. Čim su se Pribislavčani vratili kući,vidjeli su da njihov razgovor s kotarskim predstojnikom nije bio uzaludan. Pod vodstvom stražmeštra Kumi Józsefa žandri su  ih pretekli i već u selu naveliko uredovali.Najprije su opkolili “Kaštel” i otvorili vatru na nekoliko lutalica po njemu. U bijegu pred njima bila je i ranjena Julijana Vrbanec ,ali je uspjela uteći i sakriti se tako da je ne pronađu.

Usporedno s tim iznenadili su veći broj mještana u njihovim kućama i pokupili ih.Bili su to:22-godišnji nadničar Andrija Bednjač i njegov 21-godišnji brat Franjo Bednjač,50-godišnji svirač Tomo Bednjač,28-godišnji radnik Ivan Bence,27-godišnji zemljoradnik Pavao Fras,39-godišnji zidar i otac šestero djece Matija Karro,38-godišnji nadničar Đuro Leček,,24-godišnji zemljoradnik Đuro Novak,25-godišnji zemljoradnik Tomo Novak,25-godišnji zemljoradnik Đuro Sabol,22-godišnji nadničar Franjo Sabol,zemljoradnik Franjo Tkalčec i 20-godišnji zemljoradnik Franjo Varga. S tom trinaestoricom uglavnom mladih ljudi uhvaćena je i 22-godišnja Apolonija Lesjak rođen Grahovec,majka jednog malog djeteta. Sve njih su vezane kasnije odveli u Čakovec i zatvorili u kotarski zatvor u Starome gradu. Pritom nisu štedjeli udaraca kundacima i čizmama pa su neki već putem bili prekriveni odricama i od bola teško hodali.

Nakon hapšenja te grupe dali su probubnjati da će čitavo selo biti spaljeno i svi muškarci povješani ako se smjesta ne vrate sve stvari odvezene iz Kaštela i ne nadoknadi šteta. Koliko god su hapšenja izgledala strašna,ovaj je proglas izazvao pravu konternaciju i metež. Videći žandare kako dolaze mnogi su skrivali stvari koje su imali kod sebe.;sad je za mnoge nastala dilema:vratiti i javno priznati svoje sudjelovanje što može imati teških posljedica,ili se pritajiti i izložiti opasnosti da kod premetačine žandari sami nešto nađu. Mnogo je bilo onih koji su prihvatili prvo rješenje i odmah nosili stvari nazad:postoji,međutim,i mišljenje da je bilo i onih drugih koji to nisu učinili.Govori se ipak da je bilo za osamdeset kola skupljenih stvari samo u Pribislavcu.a koliko je odnijeto u druga sela gdje se lakše sakrilo,nije poznato. Kao i drugdje,i ovdje se događalo da se netko odrekao i nečeg svog vlastitog,samo da kasnije ne bi mogla na njega pasti sumnja.

U toku takve akcije skupljanja događalo se i koješta drugo. Među ostalim odšteta se skupljala i u novcu.Tako je na primjer Neufeld,jedan od prslavske gospode koji je dan-dva ranije pobjegao odavde,sad skupio 30.000 kruna i ponovno otišao odavde. A postoji mogućnost da je takvih slučajeva bilo više,iako se oni više pojedinačno ne pamte.

Negdje kasno toga dana otišli su žandari u Čakovec i odveli uhapšene. Što se s njima događalo u zatvoru,tko je kakvu istragu vodio i kako,jesu li pisani kakvi zapisnici,kakav je bio postupak sa zatvorenima-sve su to pitanja o kojima se koješta govori,ali se ništa sigurno ne zna. Čini se da se više zaključuje prema opčenitom iskustvu s postupkom u madžarskom zatvoru nego se konkretno zna o ovom slučaju.Oni koji su vidjeli uhapšene kasnije,kada su dovedeni natrag u selo,sjećaju se da su izgledali jadno u svakom smislu,neki sasvim poplavljeni i oštećeni.

Vjerojatno na temelju kakve izjave žandara ili koga drugoga pročulo se da će svi odvedeni biti pobijeni. To je još više povečalo strah u selu,ali i onu “delegaciju” stavilo u neugodan položaj. Selo ih je gotvo već otvoreno okrivilo za četrnaest smrti jer su zapravo oni doveli žandare. Da se barem nekako iskupe,sljedećeg jutra otišla je ponovno jedna grupa mještana,u Čakovec da zamoli za te ljude. Kotarski predstojnik nije se htio upuštati više u to,nego ih je uputio žandarskom stražmeštru Kumi Jozsefu,ovaj pak ih je samo poslao kući ne dajući im nikakva obečanja,ali niti ne razbijajući njihove nade.

Među zatvorenicima poseban slučaj predstavlja Apolonija Lisjak.Ni za tu mladu ženu nisu poznati detalji kako se s njom postupalo u zatvoru. Bila je odvojena od ostale trinaestorice,pa ni oni koji su ostali živi nisu znali reći što se zapravo s njom događalo. Govorilo se i tada i kasnije kako je iskorištavaju žandari i kajkakša druga gospoda. Sigurno je međutim,da ona iz zatvora više nije izašla jer je 6. studenog u 14 sati umrla.Kao uzrok njene smrti matice umrlih,jedini poznati vjerodostojni dokumenti,navode SHOK i Kap, Apoplexia, od čega je umrla odmah. Pokopana je sljedećeg dana na čakovečkom groblju prema običaju,ali se više ne zna odakle je sprovod krenuo niti ostale pojedinosti,koje bi svakako bile zanimljive s obzirom na činjenicu da je umrla u zatvoru.